Iako ovaj tekst nema nikakve veze sa knjigom Vorena Adlera, srednjovekovnom borbom Lankastera i Jorka, Alisom u zemlji čuda ili glumom Majkla Daglasa – mogli bismo ga nazvati Ratovima Rouzovih. Kao i u Adlerovoj knjizi, u ovoj priči glavnu ulogu igra bračni par Rouz, spreman da do krvi suprotstavi svoja mišljenja. Međutim razlika između naših i njegovih Rouzovih je u glavnim akterima i njihovim motivima za svađu, ali i u samom ishodu navedenog rata. Naš bračni par Rouz čine Hilari, sociolog i profesor emeritus socijalne psihologije na Univerzitetu Bredford i Stiven, profesor emeritus biologije na Odeljenju za biološke nauke na Otvorenom univerzitetu u Londonu. Sve što možete da zamislite o razlici između reakcija biologa i sociologa na neka važna društvena i naučna pitanja se strovalilo i na njihov brak. Kako piše u njihovoj zajedničkoj knjizi “Avaj, jadni Darvin”, Stiven se čitavog života bavio kritikom sociobiologije, a na Hilari je, kako kaže, bilo da gostoprimljivo prihvati kriticizam. Ovome bih dodala i da pasivno-agresivno to ipak naglasi u knjizi, a uz to sasvim slučajno napiše knjigu “Ljubav, moć i znanje”. Ipak, za razliku od Majkla Daglasa i Ketlin Tarner, te Lankastera i Jorka, ovi Ružini su uspeli da nađu zajedničko interesovanje pomoću kog bi mogli da poboljšaju svoj brak, a gde ima bolje teme za biologe i sociologe za bračno zbližavanje, do kritike psihologije. Svoju bračnu krizu i međusobno kritikovanje prevazilaze udruživanjem u pisanje, već pomenute knjige “Avaj, jadni Darvin” sa još nekolicinom eminentnih stručnjaka iz različitih oblasti, baveći se kritikom evolucione psihologije. Ova sjajna knjiga na duhovit, složen, stručan i istovremeno razumljiv način nudi sistematizovana objašnjenje zašto je, kako kažu, evoluciona psihologija sve pogrešno shvatila, i prema rečima etologa Pata Bejtsona, vratila teoriju evolucije deset godina u nazad. Oni u ovoj knjizi sve vreme ističu sa kojom nepodnošljivom lakoćom redukcionizma evolucioni psiholozi olako objašnjavaju sve, od dečje odbojnosti prema spanaću, naše navodne univerzalne sklonosti ka zelenim pejzažima s rekama i jezerima, do nekih ozbiljnih tema, poput genocida, silovanja, rasizma i nasilja nad ženama, navodeći kako opasnost pogrešnog interpretiranja teorije evolucije, tako i svu štetnost njenog redukcionističkog korišćenja u objašnjenju svakog ljudskog postupka.

Osim što sam imala veliku želju da ispromovišem i preporučim ovu, na srpski prevedenu, knjigu (http://clio.rs/AVAJ-JADNI-DARVIN_Knjiga_788), njeno spominjanje je važno iz još nekoliko razloga. Osnovni razlog leži u tome što ova knjiga na veoma argumentovan način govori o društvenim opasnostima nekih psiholoških objašnjenja. Psihologija se smatra pozvanom da kreira mišljenje o mnogim važnim društvenim i političkim pitanjima, utičući na to kako ljudi definišu pojave oko sebe i u sebi. Ipak, ona to nekad, iz potpunog neznanja, radi na potpuno pogrešan način, iskrivljujući informacije, gle sasvim slučajno, u svoju korist. Pošto je ovaj tekst projektni zadatak u kom treba da se piše o adolescenciji, veoma ću lako adolescenciju ubaciti u ovu temu, sa samo 460 reči zakašnjenja. Ukoliko ukucate pojam adolescencija na google scholar, pretraživač naučnih članaka, dominantno ćete naleteti na ove i slične tekstove: Rizična ponašanja u adolescenciji kao prediktori koronarnih bolesti u srednjem dobu; Povezanost nasilja nad adolescentkinjama sa upotrebom supstanci, nezdravom kontrolom težine, seksualno rizičnim ponašanjem, trudnoćom i samoubistvom; Uticaj vršnjaka na rizična ponašanja, seksualnu aktivnost i opijanje adolescenata. Ukoliko uzmemo u obzir sklonost novinara ka senzacionalizmu, i sklonost prosečnog psihologa da zaradi za hleb, avaj, eto nama panike čak i oko jedne razvojne faze. Ako već želimo paniku, onda šta nam može više koristiti od statistike, pa ćemo za one koji ne koriste google scholar, to prevesti na nivo brojki. Prvi tekst o adolescenciji na google-u počinje sledećim rečima: “Veoma je važno da informišemo roditelje o ozbiljnim pitanjima sa kojima se suočavaju njihovi tinejdžeri. Čak iako vaš tinejdžer nikada nije imao neki ozbiljniji problem, sigurno ima prijatelje ili drugove iz razreda koji jesu. U naredna 24 sata u Americi će 1439 tinejdžera pokušati suicid, 2795 tinejdžerki će ostati trudno, 15.006 njih će probati drogu po prvi put i dvoje će biti ubijeno”. Uh, pa sad kad je to tako brojčano rečeno, zaista nije ostalo ništa do da paničimo ili eventualno zatvorimo našeg tinejdžera u sobu do 25. godine.

Ipak, ukoliko se malo više posvetimo ovoj temi i pređemo na neke sledeće strane naših pretraživača, videćemo da su ovi podaci pogrešno interpretirani. Kako to rade novinari mi je oduvek bilo teško da shvatim (ili svarim), ali sa psihologijom već imam iskustva. Izdvojila bih dva načina: jedan se tiče upotrebe selekcionisanih uzoraka u istraživanjima rizičnih ponašanja i disfunkcionalnosti, a drugi se tiče preinterpretiranja značaja naših značajnih rezultata. Konkretno u članku koji smo već pominjali, a tiče se uticaja vršnjaka na rizična ponašanja, seksualne aktivnosti i opijanja, iako su dobijeni značajni rezultati, uticaj vršnjaka u zavisnosti o kom od ova tri strašna ishoda se radilo je objašnjavao 1-3% varijanse. Šta to znači? Znači da samo 1-3% rizičnih, seksualnih i opijajućih ponašanja dece u tom konkretnom uzorku može da se objasni uticajem vršnjaka. Ipak, to ne sprečava psihologe da se bave ovom temom kao veoma važnom da bi prevenirali iste (nećemo reći 1-3% istim objašnjenje) ishode.

Sa druge strane, istraživači i teoretičari u psihologiji se često bave osobama koje su već razvile neki oblik disfunkcionalnosti, tražeći u njenoj prošlosti uzroke današnjih problema. Naravno da se vrlo često kod takvih osoba registruju rizična ponašanja u adolescenciji, ali to nam ni na koji logički opravdan način ne govori o tome da će rizična ponašanja u adolescenciji nužno dovesti do problema u odraslom dobu. Ukoliko se malo zadržimo na kasnijim stranama pretraživača naići ćemo na niz studija koje su sprovedene tako što su istim ljudima iznova zadavani psihološki testovi tokom dugog niza godina. Ova istraživanja nam govore da najveći broj osoba koje su živele sa hladnim roditeljem, u siromaštvu, izloženi rizičnim grupama u adolescenciji ili nekoj traumi u odraslom dobu, uspeju da se adaptiraju na takve okolnosti i izrastu u veoma funkcionalne osobe, koje imaju kapaciteta da se nose sa raznim životnim problemima. Da ne zaostajem za ljubiteljima statistike, istraživanja pokazuju da između 80 i 95% ljudi bez većih i trajnih posledica preživi razvod, smrt partnera, gubitak posla, a kamoli adolescenciju.

Osim što nam je psihologija donela paniku, donela nam je i brigu o posledicama ponašanja nama dragih osoba, kao i posvećenost njima, a to se već pokazalo kao veoma važan faktor koji doprinosi nepodnošljivoj lakoći postojanja. Avaj, jadni Kundera!