Petroc Sumner, profesor psihologije na Kardif Univerzitetu, zajedno sa još 11 kolega sa pet različitih univerziteta, 2014. godine objavljuje studiju u kojoj su analizirane najčešće greške koje se javljaju u medijskom izveštavanju o zdravlju. Oni su analizirali 462 naučna članka koja su na temu zdravlja objavljena tokom 2011. godine, a čiji autori su bili profesori sa 20 najprestižnijih univerziteta iz Velike Britanije. Pored članaka iz naučnih časopisa analizirali su i 668 vesti iz nacionalne štampe u kojima je izveštavano o rezultatima ovih istraživanja. Uporednom analizom sadržaja naučnih članaka i novinskih vesti su došli do sledećih zaključaka: u 40% novinskih vesti postojao je eksplicitniji i direktniji savet o zdravlju od onog koji je dat u naučnom časopisu, u 33% vesti se govorilo o kauzaciji na osnovu korelacije i u 36% vesti su istraživanja na životinjama ili ćelijama generalizovana na ljude, a da o tome nije eksplicitno pisano u naučnom časopisu.

Davanje saveta

Davanje saveta na osnovu trenutne opservacije stanja je prema ovom istraživanju najčešća greška koja se javlja u medijima, bar kad je izveštavanje o zdravlju u pitanju. U istraživanju koje su Alisson i saradnici objavili 2003. godine, na 101 onkološkom pacijenatu, dobijeno je da su oni koji su bili optimističniji i koji su živeli sa nekim imali veću šansu da budu živi nakon godinu dana od postavljanja dijagnoze, od onih koji su bili pesimistični i od onih koji su živeli sami. Ovo istraživanje je pokrenulo ceo talas novinskih članaka, u kome je glavna teza glasila da optimizam treba vežbati, kako bismo duže živeli. Reč je o logičkoj grešci koja se zove „skakanje na zaključak“ i podrazumeva niz međukoraka koji su preskočeni da bi se doneo ovakav zaključak.

  1. Pozivanjem na vežbanje optimizma se unapred podrazumeva da ne postoji alternativno objašnjenje za razumevanje veze između optimizma i dugovečnosti u slučaju onkoloških pacijenata. Iako se istraživanje ne bavi razlozima i mehanizmima zbog kojih optimistični onkološki pacijenti duže žive, već samo opservacijom razlika između grupa, u takvim novinskim tekstovima se bezrezervno podrazumeva da je optimizam uzrok dugovečnosti.
  2. Savetima o vežbanju optimizma se bez provere naučne literature, podrazumeva da se optimizam može naučiti ili uvežbati
  3. Osim što se podrazumeva da se optimizam može uvežbati, podrazumeva se da je to veoma lako i da je dovoljno da čoveku kažemo da treba pozitivno da misli da bi on počeo to da radi
  4. Generalizuju se rezultati dobijeni na onkološkim pacijentima na sve životne situacije u vezi sa zdravljem, iako iz ovog istraživanja ne proističe da je optimizam ključan kada je reč o različitim zdravstvenim problemima, niti da je prediktor dugovečnosti generalno.  

Ono što Sumner i saradnici još naglašavaju, jeste da su novinari skloniji podrazumevanju čitavog niza neproverenih tvrdnji prilikom davanja saveta, ukoliko su i naučnici slobodniji u interpretaciji svojih rezultata. U slučaju kada su i istraživači dozvoljavali sebi preskakanje nekoliko koraka u zaključivanju, dodatno preterivanje od strane novinara je bilo 6,5 puta češće nego u slučaju kada istraživači nisu donosili zaključke koje prevazilaze rezultate njihovih istraživanja.

Kauzacija na osnovu korelacije

U ovom istraživanju je takođe pokazano da je korelacija izjednačena sa kauzacijom u 182 saopštenja za medije i u 356 vesti na portalima i u novinama. Ova greška se manifestuje tako što ukoliko primetimo da su dve pojave povezane, imamo tendenciju da jednu proglasimo uzrokom, a drugu posledicom. U jednom od članaka koji je analiziran u okviru ove studije je dobijena povezanost između pijenja vina i rizika za razvoj kancera. U novinskim člancima se ova vest obično tumačila tako što se tvrdilo da pijenje vina povećava rizik za razvoj kancera. Međutim, ovakav zaključak je logički pogrešan budući da postoji nekoliko mogućih dodatnih objašnjenja značajne korelacije. Značajna korelacija na ovom primeru može da ukazuje na bar 7 mogućih tumačenja: 1) pijenje vina povećava rizik za razvoj kancera, 2) rizik za razvoj kancera utiče na povećano pijenje vina, 3) neki drugi uzrok utiče istovremeno i na rizik za razvoj kancera i na upotrebu vina, a da jedno ne utiče na drugo, 4) i pijenje vina povećava rizik od kancera, a zatim rizik od kancer povećava upotrebu vina, 5) pijenje vina utiče na promenu u nekom drugom ponašanju, a onda to drugo ponašanje dovodi do povećanog rizika za pojavu kancer 6) povećani rizik za razvoj kancera dovodi do nekog drugog ponašanja, a onda to drugo ponašanje dovodi do povećane upotrebe vina, 7) korelacija je rezultat slučajnosti.

U slučaju kada istraživači neopravdano diskutuju o povezanosti u smeru potencijalne uzročnosti, onda je preterivanje u medijima 20 puta češće nego kada ne postoje dodatna tumačenja povezanosti. U slučaju kada je istraživanje napisano u formi da se diskutuju potencijalna tumačenja dobijenih rezultata u smeru kauzacije, u 81% analiziranih medija su se javljala preterivanja u zaključcima, budući da su novinari potencijalne razloge koje su iznosili istraživači zamenjivali za nepobitne tvrdnje.

Generalizacija istraživanja na životinjama 

U ovom istraživanju je registrovano da se zaključi dobijeni na miševima, lako pretvore u zaključke poput onog, da „nivo stresa kod trudnih žena utiče na razvoj mozga nerođene bebe“. U ispitanom uzorku novinskih vesti su se miševi, psi, ćelije, mačke i simulacije olako izjednačavale sa ljudima u 112 saopštenja za medija i 64 vesti na portalu ili u novinama.  Ukoliko su istraživači sa oprezom i uz ogradu diskutovali rezultate u pravcu generalizacije na ljude, šansa da će u novinama preterivati i izneti nedvosmislene zaključke o ljudima je bila 56 puta veća nego ukoliko se istraživači nisu upustili u diskusiju o potencijalnoj generalizaciji. Dosadašnja istraživanja nedvosmisleno pokazuju da je nalaze istraživanja na životinjama gotovo nemoguće generalizovati na ljude, te da ćemo pogrešiti u čak 97% slučaja ukoliko to uradimo.

Ovo istraživanje pokazuje da su novinari daleko skloniji preterivanju i donošenju pogrešnih zaključaka, ukoliko su za to povod imali u naučnim časopisima. Međutim, u istraživanju koje su Sumner i saradnici objavili dve godine nakon diskutovanog članka dobijeno je da novinari veoma retko navode ograničenja studije, a još ređe problematizuju rezultate istraživanja. Iako su u skoro svim naučnim člancima postojali segmenti rada gde su istraživači navodili potencijalna ograničenja i alternativna objašnjenja rezultata, u novinama su postojala ograđivanja od iznetih zaključaka u samo 15% vesti koje su prenosile preterane savete i samo u 14% slučajeva kada je korelacija pomešana sa kauzacijom. Nije postojala razlika u ograđivanju od direktnih zaključaka između onih koji su izveštavali bez preterivanja i onih koji su preterivali prilikom izveštavanja.

Ovaj tekst je deo projekta „Pitajte psihologe: Mitovi i istine o mentalnom zdravlju“ koji je podržala Gradska uprava za zdravstvo, grada Novog Sada.